Prezentacija filmske snimke iz ljeta 1995

Prilikom 800. jubileja prvoga imenovanje općine Veliki Borištof je tadašnja glavna škola zavježbala mjuzikl u dvi jeziki. Zborovodja škole, učitelj Heinz Hoffmann je bio peljač ovoga ambicioniranoga projekta. Mirko Berlaković, ki je u ono vrime bio direktor škole, je upleo probe i pripravno djelo koliko je bilo moguće u podučavanje. Sadržaj mjuzikla je 800 ljet povijesti sela. 21. maja 1995. ljeta je bila premijera. 30 ljet po premijeri pozivamo na skupno gledanje snimke. Po filmu ćemo peljača projekta i akterice i aktere ondašje produkcije prositi na kratak razgovor na podiju.

Ulaznina: Dobrovoljni dari

Heinz Hoffmann: Kako je došlo do projekta

1995: U ovom ljetu je općina V.Borištof svečevala prvo pismeno imenovanje pred 800 ljeti. Zbog toga je prosio bivši načelnik općine Stefan Solich Glavnu školu, da bi ona k ovomu svečevanju doprinesla nešto kulturnoga. Kot učitelj i zborovodja ćutio sam se nadležan, ovoj temi nešto doprinesti. Ovako sam došao na ideju, sa školari napraviti mjuzikl.

U prvom redu je bilo potribno sabirati historične podatke prvomu imenovanju. Stupio sam u vez s historičarom Felixom Toblerom, ki mi je rado dao pismene podatke i historične fakte, kot su to imena i dogodjaji onoga časa. Stupio sam u vez sa profesorom Stefanom Miletićem i ga prosio, da bi napisao tekst i excerpt za igrokaz. Na ovom temelju obdjelao sam dobene podatke i predloge i napisao dvojezične dijaloge.

Kot zborovodja na školi sam znao, da imam izvrsne dičje jačkare i jačkarice na raspolaganje, i tako sam mogao dobro podiliti glavne uloge i zbore. Bilo mi je jasno, da po mogućnosti uvežem sve školare/ice naše škole u ov projekt, osebito i one, ki su bili došli kao iseljeniki poslije „domoviskoga rata” 1994/9 .f u našu školu.

Po bozićni prazniki 1994. smo mogli početi s probami. Konačno se je izpostavilo, da je ovo nastao jako opsežan projekt, ki je postavio na glavu cijeli školski red. Probe su se morale održati pri podučavanju, kulise su se napravljale u ručnom radu i pofarbale u crtanju, kostimi su se šili u ženskom ručnom radu. Probalo se je u mali grupa, kadagod je nek bilo moguće. Ondašnji direktor Mirko Berlaković je imao razumivanje i je stao za ovim projektom. lzvan toga smo mogli hasnovati lične veze u Staatsoperu: postavili su nam kostime za glavne uloge na raspolaganje. Na koncu je moja žena iz vrićov za žito ušila i je pofarbala na dvoru u rodnom joj stanu u Malom Borištofu. Obašla je sve seoske muzeje i sabirala staru opravu i rekvizite. Izvan toga je još pomagala pri kostimi umjetnica gospa Klara Zichy. Ovo je bil izvanredan i naporan čas različnih aktivitetov u školi i privatno.

21. maja 1995. je bilo konačno tako daleko. Premijera je bila u školskoj dvorani za tjelovježbu, čije zbokne pristorije su se morale za priredbu adaptirati. Predstava je durala dobro  jedan i pol ure. Odziv je bio tako velik, da su se morale daljne predstave preseliti u KUGU, kade su je održale jos daljne predstave. Ukupno je vidilo „Barana” oko 800 ljudi, zvećega školari susjedskih nimških sei.

Logo i ime Baran se je do dana današnjega obdržalo. Pozabilo se je ali, da je ovo bio prvi dvojezićni mjuzikl grad. Hrvatov.

Sadržaj

Baran postoji iz trih činov i jednim prologom.

Prolog: Zbor u pozadini rezimira – kot u grčkoj tragediji – prik već davno prošla stoljeca. Pri tom nosu patuljki škrablje s natpisi različnih stoljeć na hrptu i je skladaju jednu za drugom na pozornici. Pri tom zbor komentira s par riči svako stoljeće. Kad dojde 12. stoljćce, se prekine i „Baran” – Borištofski original- nastupi svojom uvodnom pjesmom „A ja sam baranski Baran           ” Ovom pjesmom se predstavi publiki kao peljač kroz igrokaz. Za njim prorokuje mistična „Alrauna” dojduće dogodjaje.

1 . čin: Grof Dominikus Bors- ondašnji posjednik Barana- se potuži kod predstojnika klostra Heiligenkreuz, da mora polag poziva Sv. Oca pojti na hodočasce u Jeruzalem.” I da bi se iskupio iz dužnosti putovanja, fratri isprosu od njega neka dobra, med drugim i selo Baran. Svojim potpiskom u nazočnosti fratrov predaje selo Baran kloštru. Povelja sadržava prvo imenovanje sela Baran. Ova scena je najvažnija u mjuziklu.

2.čin: Ov sadržava u velikom doseljivanje grad. Hrvatov u 15./16. Stoljeću. Prije doselenja nam predoču neke scene, kako je došlo do smanjenja stanovnikov u ovom kraju, naime slaba i tužna gospodarstvena situacija. Krug žen žali, da im je teško živiti ovde i da ćedu napustiti dom.

Za ovim Baran prekine jaukanje žen i javi dolazak kneza Jurišića, branitelja Kisega suprot Turkov. On gizdavo kaže svojoj suprugi s rukom svoja sela, u istom hipcu se i tuži prik toga, da ljudi ostavljaju sela i da sve propadje. Njegov upravitelj mu pri tom daje tanač, da bi doprimio svoje podanike iz stare domovine simo, i da bi ovako poboljšao gospodarski položaj. Jurišić se slaže s ovim. Slijedi velika scena doseljivanja.

Pri muziki „Carmine burane” od C. Orff-a „ 0 fortuna” slijedi prošecija zmučenih ljudi, roditelji s malom dicom, noseći svoje imanje na hrptu ili vozeći na mali koli, u srcu ufanje, da će biti sve bolje u novoj domovini.

3.čin: On postoji od dvih scenov. 1: Problemi naseljenikov u novoj domovini i svadje s susjedskimi seli, ka slišu drugim gospošćinam, na pr. Esterhazyjom.

2: Hrvatsko veselje: Ankica i Marko su se našli. Babac ide kroz selo i razglasi, da će biti vjenčanje. Slijedi red običajev. Kao posebna točka je kolo znamenitih ličnosti, ke su izašle iz sela Baran: Naković, Bogović, Berlaković itd. One se pojavu kot duhi u bijeli plakta i plešu u kolu ,,A ja sam, Naković, a ja Berlaković itd….“ poseban ples. Na koncu se luču divojke od zaručnje s pjesmom: ,,Družica ljubljena, dostala si druga”. Tim je 3. čin završen i konac predstave.

---

Alle Veranstaltungen