Prvo posjedivanje

Za konkretni prelaz vlasti u Gradišću od Ugarske na Austriju je bila odgovorna "Interaliirana generala komisija" u Šopronu. Dokle je Austrija čekala, da bi mogla preuzeti vlast u Gradišću, se je mislilo u Ugarskoj na mogućnost nasilnoga suprotstavljanja. U protuljiću 1921. se čuje za suprotstavljanje nacionalističkih i kralju Karlu vjernih oficirov.

Prve upute u vezi s preuzimanjem Gradišća je Austrija dostala 6. augsta 1921. ljeta. 27. augusta 1921. je Austrija dostala dozvolu za okupiranje Gradišća. To je početak prvoga posjedivanja.

Za grad Šopron još svenek nije bilo jasne odluke. 13. oktobra 1921. su kontrahenti potpisali "Venecijanski protokol". Cilj toga sporazuma je bilo konačno umirenje Gradišća pomoću "čišćenja od bandov" i odredjenje regionalnoga plebiscita u Šopronu i u susjedski seli o budućnosti ovoga kraja. Za sve to je postojao konkretan redoslijed.

 
 
 
Konačno posjedivanje

Austrija i Ugarska su se trsile da čim prije ispunu odredbe Venecijanskoga protokola. 11. novembra 1921. je Interaliirana komisija naznanila, da je Gradišće "čišćeno od bandov" i pozove Austriju, da počinje s posjedivanjem Gradišća. Otvorena je bila samo odluka zbog Šoprona.

Posjedivanje ostaloga Gradišća je zaključeno 6. decembra 1921. ljeta. Preduvjeti za održanje Šopronskoga plebiscita su bili ispunjeni.

 
 
 
Šopronski plebiscit

Interaliirana komisija je fiksirala vrime glasovanja od 14. do 16. decembra 1921. ljeta.

Austrijski komisari su jur jako rano dvojili na fairnessu ugarskih vlasti i su to javili i u Beč. Potvarali su Ugarsku, da bi na jednu stran manipulirala listu onih ljudi, ki imaju pravo glasovanja i da bi Ugarska vršila pritisak na stanovničtvo, ko je tendiralo k Austriji.

Šopron kao glavni grad i prirodni centar regije s daleko najvećim brojem stanovničtva je imao veliko značenje za Austriju, ali i za Ugarsku.

 
 
 
Izborna kampanja po koruškoj peldi

Jur 20. oktobra 1921. ljeta je austrijska stran utemeljila takozvanu "Šopronsku domobransku službu (Ödenburger Heimatdienst)", i to po peldi Koruške domobranske službe (Kärntner Heimatdienst). Ova organizacija je imala cilj, da pripravi stanovničtvo na glasovanje i da vabi za Austriju. Peljačem društva su stali na raspolaganje dva aktivisti Koruške domobranske službe kao iskušeni savjetniki.

Šopronska domobranska služba je imala i hrvatske aktiviste. Med njimi su bili dva savjetniki Upravnoga ureda za Gradišće u Beču, Mate Jurasović i Jožef Vuković, nadalje duhovnik Ivan Čuković i učitelj Koloman Tomšić. Njeva dužnost je bila prevoditi letke na hrvatski jezik i izdjelati vlašće letke za hrvatsku publiku. Utemeljili su i hrvatski tajednik "NOVI GLASI", ki je kanio biti odgovor na prougarske "NAŠE NOVINE".

Obadvi strani su peljale jako emotivnu propagandu. Strašili su ljude na primjer s pogibelju komunizma u drugoj zemlji.

 
 
 
Odluka za Ugarsku

65,2% stanovničtva u Šopronu i okolišni seli je bilo za to, da bi šopronski kraj ostao u Ugarskoj. U samom Šopronu je bilo 73% za Ugarsku, a u hrvatskom selu Koljnof 69%.

Dokle je austrijska stran gledala rezultat glasovanja kao prevaru, su se Ugri mogli batriti sa Šopronom za velike druge regije, ke su izgubili po Prvom svitskom boju.

 
 
 
Put do fiksiranja granic

Ali niti po glasovanju za Šopron nije bilo sve rješeno. Mirovni ugovori u Parisu su samo prilično definirali novu austro-ugarsku granicu. Posebna komisija je imala zadaću, da fiksira konačne granice od sela do sela.

U članu 29 Državnoga ugovora se je definirala uloga komisije za postavljanje granic: Odbori za regulaciju granice moraju odrediti točnu liniju granice i imaju punomoć, da napravu i male korekture, ukoliko to jedna država želji.

Ugarska je pokusila dostignuti veće korekture granice. Protiv toga se je bunila Austrija. Da bi imala kip o situaciji, je komisija poiskala nerješene općine i je pomoću ličnih ispitivanj i upitnoga lista pokusila izviditi volju stanovničtva od sela do sela. Ljudi su se mogli zapisati u liste za Austriju. Ipak je došlo u mnogi kraji do nesporazumov i konfliktov.

 
 
 
Konačne granice

Savez nacijov (= Völkerbund, to je prethodnik Ujedinjenih nacijov) je 19. septembra 1922. ljeta u Ženevi (Genf) odlučio zadnja otvorena pitanja. K Austriji su došla sela Pamhagen, Livka (Lockenhaus) i Hammer. U Ugarskoj su ostala sela Liebing i Ratištof. Stoprv kasnije je Austrija mogla dostati ova sela i je Ugarskoj 1923. ljeta dala za nje hrvatska sela Plajgor i Petrovo Selo.

Savez nacijov je zvana toga 1922. ljeta odredio,da budu Čajta, Čemba, Nimške Šice, Ober- i Unterbildein, Petrovo Selo (ko je Austrija na predlog Gradišća kasnije prepustila Ugarskoj) i Moschendorf kod Austrije. Velika i Mala Narda, Gornji i Dolnji Čatar, Deutsch- i Ungarisch-Großdorf, Hrvatske Šice i Pornóapáti su ostali u Ugarskoj. Luising je došlo kao zadnje selo k Austriji.