Nejasna sudbina za Gradišćance

Kad je pala Savjetska republika Bela Kuna, je slijedila početkom augusta 1919. ljeta vlada desno-radikalnoga kršćansko-nacionalnoga admirala Nikolausa Horthya.

Ov je potlačio ne samo pristaše Bela Kuna, nego i socijaldemokrate, a vrijeda i stanovnike, ki su se izrazili za priključenje k Austriji. Zbog ovih dogodjajev su socijaldemokrati zapadne Ugarske jednoglasno potribovali priključenje k Austriji.

Ugarska pokusila je pridobiti nimškogovoreće Ugre za pro-ugarske rezolucije s anti-austrijskom propagandom. Djelomično s uspjehom. Po ekscesi livoga režima u Ugarskoj i zbog proširenoga straha pred jakimi komunisti i socijaldemokrati u Austriji su dali mnogi ljudi "kršćanskoj Ugarskoj" prednost pred "črljenim Bečom".

 
 
 
Agitacija s obadvih strani

Ugarska vlada je isto tako kao i Austrija morala akceptirati velike teritorijalne zgubitke. A stanovničtno to nije kanilo podnositi. Pokret za reviziju ovih pogodbov je preobladao političke i ideološke razlike. U gradišćanski seli je bila situacija nepregledna. U ovi ljeti med 1918. i 1921. ljetom nijedan nje znao, kako će pojti dalje.

Ugarska i Austrija su pokušavale pomoću agitacije zadobiti stanovničtvo u granični regija za sebe. Paralelno su vlade pokušavale na diplomatskoj razini sklopiti veze i intervenirati, da bi se njevi interesi probili i dogovori još jednoč korigirali.

Austrija je iskala partnere u Čehoslovačkoj Republiki i u Italiji. Ugarska se je obrnula na Francusku, Nimšku, Poljsku i Italiju.

Direktne rasprave med Bečom i Budimpeštom se nisu ugodale, jer je Ugarska imala previsoka potribovanja, a Austrija je stala pod pritiskom, da ne izgubi jedini dobitak St. Germaina - Gradišće.

 
 
 
Ugarski dobrovoljci se protivu

Prem da je bilo politički jur odlučeno, da će zapadni dio Ugarske dojti k Austriji, i da su samo još neka sela u pitanju, je bilo jos čuda ufanja na ugarskoj strani, da će se situacija još preminiti.

Kad je bilo jasno da će dojti to opsjedjivanja Gradišća od Austrije, se počeo formirati otpor. Bili su pripravni na borbu i obranu s oružjem. Peljači otpora su bili u prvom redu nacionalistički i konzervativni oficiri, ke je ugarska vlada pinezno podupirala. Stanovniki Gradišća se nisu priključili ugarskim dobrovoljcem, ke su nazivali "bandite".

 
 
 
Austrijske jedinice na putu u Gradišće

7. augusta 1921. ljeta dostala je Austrijska vlada dozvolu da opsjedi teritorij Gradišća. Da ne bi došlo u stanivničtvu do utiska, da je to militarna opsada, je Austrija opsjela ov teritorij s ne-militarnimi jedinicami, naime s žandari.

Kad je austrijska žandarmarije marširala u Gradišće, su se ugarski dobrovoljci suprotstavljali. Bilo je nekoliko tisuć dobrovoljcev, ki su bili dobro pripravni i su profesionalno agirali, tako da su se mogli brzo probiti. Austrijski žandari su se morali povući iz Gradišća.

Kad su 5. septembra došli ugarski dobrovoljci ča do Kirchschlaga u Doljnjoj Austriji, je Austrijska savezna vojska intervenirala i opet izrivala Ugre. Do konačnoga priključenja Gradišća k Austriji je sada mlada Austrijska savezna vojska branila 250 km dužičku granicu prema Ugarskoj, današnju granicu med Dolnjom Austrijom odnosno Štajerskom i Gradišćem. Dobrovoljci su kontrolirali Gradišće.

 
 
 
Republika Lajta Bansag

Konferencija ambasadorov je potribovala od Ugarske u ultimatumu, da do 4. oktobra 1921. ljeta napusti Gradišće. Ugarska se je toga držala, samo da nije imala već moći nad dobrovoljci.

4. oktobra je preuzeo peljač dobrovoljcev, bivši pripadnik ugarske vojske Paul pl. Pronay, vlast i je instalirao u Borti nezavisnu "Republiku Lajta Bansag". Tako je Gradišće za kratko vrime bilo samostalna država. Imali su još i vlašće poštanske marke.

Ugarska vlada se je ali bojala vanjskopolitičkih posljedic i je nagovarala Pronayja na predaju. Po točno jednim misecom su dobrovoljci predali svoje oružje. Republika Lajta Bansag je imala svoj konac.